Marčana, Rakalj, Krnica, Mutvoran, ma šta mu je sad to?! Znam da će biti onih koji će sebi postaviti ovakvo pitanje, a ja im unaprijed odgovaram: Istra ima toliko bisera da neki od njih, mali, ne mogu „na površinu“ od velikih.

Marčana je jedna od novih istarskih općina, osnovanih nekad tijekom Domovinskog rata, do kad je bila dijelom općine Pula. Znam nekoliko ljudi koji o svakoj europskoj državi mogu pričati nadugo i naširoko, ali im – uzalud što je otad prošlo prilično godina – baš i ne ide kad se počne o Estoniji, Gruziji, Litvi i ostalim državama nastalim nakon raspada SSSR-a. E, tako je i s novim općinama u Istri.

Po onom što vidjeh, puno zanimljivija od sjedišta općine su naselja Rakalj i Mutvoran. Prvo ću u Rakalj, a iz Pule se u to selo dolazi preko Loborike, gdje u objektiv stavljam crkvu svetog Flora, drugačiju od drugih zbog toga što su joj iz vanjskog zida vire obrađeni kameni komadi, među njima i predromanički reljef anđela, simbol svetog Mateja Evanđelista. Zanimljivo, u jednu od seoskih kuća ugrađen je reljefni Ivanov orao, a u drugoj se nalazio Markov lav, kasnije prenesen u jedan od pulskih muzeja, što je zajednički činilo cjelinu, ali se, eto, razasulo na razne strane. Zastajem i u Krnici, ispred prilično ohrndane srednjovjekovne crkvice svetog Valentina s preslicom bez zvona; kroz prozorsku rešetku bez stakla fino mogu vidjeti prekrasan oltar oslikan prirodnim bojama, šare po zidovima i natpis na talijanskom jeziku. Ne mogu mašiti ni župnu crkvu svetog Roka na mjesnom groblju s puno natpisa u latinštini i 25 metara visokim zvonikom, postavljenim točno tako da mi nikako ne da staviti i sebe i crkvu u isti kadar. Da nije zaključana, u crkvi bih vidio sliku znamenitog Venerija Trevisana, ali… U Krnici će me preda se pozvati još samo jedna visoka kamena kapija, neznana djevojka je u pravi čas zasjela ispod lúka, kapelica krajputašica s Gospom iza stakla i spomenik-cvijet s dvjema pločama na koje su uklesana imena boraca i civila stradalih tijekom posljednjeg svjetskog rata.

Crkava i crkvica i gdje im je mjesto, i gdje ih nikad ne bismo očekivali, tako je to po Istri. Sreća pa u Raklju ima i koječega drugog. Nekad je Rakalj bio poznat po odavno zaboravljenom grnčarskom zanatu, danas mu ne nalazim ni traga. Selo prazno, nigdje nikog, a ispostavit će se da je opet „kriva“ crkva, budući da ću do nje, smještene na mjesnom groblju, stići taman pri završetku mise, kad mještani pokuljaju vani.

M.J. | Bljesak.info / Stari Rakalj

I u Raklju dolaznika dočeka kameno-staklena Gospa krajputašica s nečitkim natpisom na postamentu, a onda se iza krivine ukaže ladonja, s tri strane zarobljena stepenicama, što je ovdje siguran znak da ste u središtu mjesta. Trgom dominira zgrada društvenog doma s lučnim prozorima i grbom teško nedohvatljivim i s ceste, i s prozora, i s krova. Ispod grba potpis; Auro Lauredani, godina DCXXXVII. Očito je Rakalj nekad bio jaka čaršija, a dokaz tomu je i lođa, ovdje sasvim uklopljena u zgradu doma. Poprilično je zapuštena, s narančastih zidova otpada žbuka, kao u kakvom napuštenom selu, iako je Rakalj s petstotinjak duša poveliko mjesto. Loredani su inače od 1536. godine bili vlasnici Raklja i Barbana.

Mještani me blijedo gledaju dok prilazim crkvi – ko je ovaj što dolazi kad je misa već završena? Zvonik, kao i u Krnici, odvojen, crkva bogata umjetninama, a posebno vrijedna je kamena kustodija s reljefima dvaju anđela, rad nekog majstora Dominika iz čak 1425. godine. Neke davne godine spominju se na dovratniku sakristije (1636.) i još nekoliko mjesta, a pažnju mi privlači i jedan od bočnih oltara, točnije zid niše u kojoj se nalazi, iz kojeg viri goli kamen. Lijepo. U obilasku groblja na jednom spomeniku vidim ime Foška – za sveticu, u Istri vrlo poštovanu, znam, ali dosad ne upoznah nikog ko bi se tako zvao. U Raklju ću zastati još samo kod spomenika poginulim borcima i žrtvama fašističkog terora, prilično zapuštenom i očito nikom važnom, naići na zaključana vrata rodne kuće književnika Mije Mirkovića (1898.-1963.), poznatijeg kao Mate Balota, pa ću onda opet u Rakalj, ali sad u onaj što ima pridjevak Stari.

Do Starog Raklja je desetak minuta vožnje, možda i manje. Da znam opisivati kao neki od ruskih književnih klasika ili da barem imam fotografski gen pokojnog Mostarca Ćire Raiča, možda bih mogao dočarati ono što se ukaže nakon što se pređe blagi prijevoj, ali, nažalost, nemam ni jedno ni drugo. Izgleda kao ogromna maketa zadjenuta u stvarnost ili kao jedna od onih beskrajno i beznadno fotošopiranih fotografija s reklamnih stranica Toscane ili Veneta: na vrhu okruglog brežuljka, uramljenog bjelinom puta, crkvica zaklonjena razbarušenom crnogoricom, a ispred nje zidine nekadašnje utvrde. U pozadini se, u tri nijanse plave, stopili more, planina i nebo.

Na dopadljivom gotičkom portalu crkvice svete Agneze uklesana je godina 1495., iznad metalnih vrata s dvama križevima grb, a u luneti golubica raširenih krila. Kroz rešetku vidim samo oltarni svetački kip zaokružen pravilnim lúkom i mali reljef iznad njega. Začudo, zvono još stoji na preslici.

M.J. | Bljesak.info / Da se ja popnem i vidim…

Od srednjovjekovnog kaštela ostao je jedan povisok zid i mnogo razrušenih prostorija koje arheolozi posljednjih godina nastoje dovesti u red pa su pojedinim dijelovima obučene najlonske košulje. Ponešto je, recimo cisterna, do kraja obnovljeno, a ostalo će tek zasjati punim sjajem. Dio zidova izveden je nekom čudesno zanimljivom cik-cak tehnikom, tako bih je ja nazvao, a stručnjaci bezbeli znaju o čemu je stvarno riječ. Nije poznato da su na kaštelu obitavali kraljevi, pa jedno „Volim te princezo“, ispisano na kamenoj gromadi, sigurno datira iz novijeg vremena od 11. stoljeća, kad je kaštel sagrađen.

Čitav kompleks stoji iznad rta svetog Nikole, okružen je, dakle, morem i sve bilo za pet da u vidokrug, kako god potjeraš, ne ulazi i obližnji kamenolom; ono da se čovjek zapita je li igdje drugo bilo takvog kamena ili su ga morali kopati baš ovdje?! Poprilično od viška su i inače zgodne kamene skulpture raspoređene u podnožju crkve i grada; naprosto su priroda i ljudi, oni nekadašnji, napravili tako savršenu kompoziciju da su joj ukrasi suvišni; kao kad bismo ružičnjak „ukrasili“ ponekom plastičnom ružom. Tek donekle su uklapaju šarene košnice, ali, hajde, pčele su plemenita stvorenja, one pripadaju ovdje, a šteta je što su od još jedne crkvice, posvećene Svetom Križu, smještene na brdašcu preko puta onog s kaštelom i crkvom svete Agneze, ostale samo ruševine.

Mutvoran, pak, ima puno više povijesti nego sadašnjosti. Stanovnika po posljednjem popisu svega 25, od kojih ja zatječem samo jednog, ako je uopće domaći, kako iz utrobe kamiona na svjetlo dana izvozi nov novcijat traktor s nekim krupnim priključkom. Obići ću cijelo selo, što i nije neki pothvat, ali nikog drugog neću vidjeti – kao da je baš prije mog dolaska iznenada izbio rat i naređena hitna evakuacija. Nema ni prodavaonice, kafića ili restorana, okljaštrena ladonja je sama, kamene klupe puste. Nakon što se kamion izgubi iz sela, čut ću samo neumorni pjev cvrčaka što odzvanja u šumu tišine punom nedohvatljivog tajanstva.

Selo je od srednjovjekovlja okruženo debelim zidom, mada, kažu oni što znaju, neki dijelovi datiraju iz još starijih, predantičkih vremena. Ipak su glavninu izgradili Mlečani, čiji je ovo teritorij još od 1331. godine. Nekad je u Mutvoranu bilo i sjedište kaptola, ali su uskočki ratovi, upadi Osmanlija i kuga, svako svojom krvavom oštricom, doprinijeli da je teško povezati nekadašnje i današnje stanje. Nema mi tko otključati crkvu svete Marije Magdalene; tolika je da bi u nju, čak i kad bi se broj stanovnika nekim čudom povećao jedno 20 puta, moglo stati kompletno selo. Malo je čudno osmišljena, budući da joj je zvonik uklopljen ondje gdje se trebala nalaziti lijeva bočna lađa. Na jednoj zgradi parola zaostala valjda iz 1946. – da se spominje samo Tito, mogla bi biti i mlađa, ali su parole o AVNOJ-u pisane nekad tada. Uz jednu od kuća crveno-crni plug, k'o nov, nekad glavno sredstvo rada i preživljavanja, danas nešto kao suvenir što podsjeća na nekadašnje.

M.J. | Bljesak.info / Mutvoranske beštije

Na nekadašnja vremena podsjećaju i ruševine kuća i goleme kamene ploče naslagane na nekoliko mjesta u selu, ali su glavni znaci nekadašnje slave lođa i trostruka gradska vrata. Lođa je, vidi se odmah, nedavno obnovljena, ali ptičji izmet na podu govori da se ljudi rijetko zadržavaju unutra. A imali bi zašto, budući da je na zidu lođe postavljen tzv. Mutvoranski bestijarij, replike (originali su u Arheološkom muzeju Istre u Puli) desetak kamenih ploča, a svaka pokazuje po jednu pitomu domaću i jednu divlju životinju iskeženih zubi. „Vuk će prebivati s jagnjetom, ris ležati s kozlićem, tele i lavić zajedno će pasti, a djetešce njih će vodit’. Krava i medvjedica zajedno će pasti, a mladunčad njihova skupa će ležati, lav će jesti slamu k’o govedo. Nad rupom gujinom igrat će se dojenče, sisanče će ruku zavlačiti u leglo zmijinje. Zlo se više neće činiti, neće se pustošiti na svoj svetoj gori mojoj: zemlja će se ispuniti spoznajom Jahvinom kao što se vodom pune mora.“ Tako nekako glasi opis mira koji će nastupiti jednom, nekad; tako barem tvrdi prorok Izaija pa dodaje: „Tada će se mačevi prekovati u plugove i koplja u srpove“. E, pa Izaijine riječi „uživo“ se mogu vidjeti upravo u Muntoranu, gdje će beštije, ako se riječi obistine, jednog lijepog dana opitomiti, a zemljom će zavladati vječni mir.

Lođa je smještena na nekadašnjem trgu, a nekoliko metara dalje su visoka gradska kula i trostruka gradska vrata, „duboka“ gotovo desetak metara, što se također rijeko gdje može vidjeti. Prošetat ću i do groblja s crkvicom svete Margarete; u zidove su uglavljeni ulomci s figuralnim scenama te nekoliko nadgrobnih spomenika. I ona se rijetko otvara, čim su se tri šarena puža ukotvila u rupi uza sama vrata. Ispred ulaza u groblje grubo obrađeno kameno korito za kišnicu.

Na kraju Marčana. Jest da je veća od Raklja, Krnice i Mutvorana i da je općinsko središte, ali je putopisnom oku, realno, puno manje zanimljiva. Nije da nema povijesti, štoviše, nađe se oko sela rimskih spomenika, čak je i ime dobila po rimskoj obitelji Marcia, a prvi spomen datira iz 1243., ali je od svega toga malo sačuvano, dostupno i vidljivo. Nije slučajno to što je do prije 150 godina Marčana pripadala Mutvoranu, ali se, eto, promijenila vremena i ko bi gori, sad je doli. Crkve su dvije: župna je trobrodna, stara petstotinjak godina, rustični, razigrani barok, što će reći da je dograđivana i preuređivana, čudni ukrasi što vire ispod žbuke i kameni sveci što stražare pred ulazom, gledajući me čudno („Ma ko nam to dolazi usred ljetne žege?!“), a druga, svetog Antuna Padovanskog, iz 1709., toliko je temeljito obnovljena da je izgubila gotovo svu ljepotu. Kad na bočnom zidu ugledam i dva klima-uređaja, samo odlazim. Šteta, bila je tako lijepa…

M.J. | Bljesak.info / Odoh preparkirati :)

Na dvjema kućama spomen-ploče. U jednoj se rodio pisac Benjamin Deprato (1877.-1916.), u drugoj posljednji izrađivač roženica, mišnica i drugih istarskih svirala na tradicionalni način Miro Blažina-Pikutar (1905.-1976.), svirač te pjevač „na tanko“ i „na debelo“. Prva ploča je, na sramotu Marčanaca, jedva čitljiva, druga odlična, ukrašena iscrtanom roženicom.

Šta još zanimljivog ima u Marčani? Stara šterna sa dva grla, par kavanica, jedan pijačni štand, lijepa općinska trokatnica i, na kraju – a ja parkirao podalje od središta – parking za budale, tako ga je barem označio neki koji je imao viška spreja. Odoh po auto, da parkiram na pravom mjestu :) pa se opet javim…